Previše boli, previše tuge, držim sve u sebi, a spolja se smijem, kao da mi ništa nije, kao da ne pucam dok u sebi vrištim. Za druge sam sretan kad ih vidim da su uspjeli, svima želim sunce, i kad meni dani nisu bijeli, al’ kad će jednom i mene sunce da ogrije, kad će ovo prazno srce da osjeti da živi? Prazno srce, prazna duša, prazan dom, u glavi hiljadu misli, a nigdje mirnog sna, pitam sebe jesam li ovdje samo da pomažem svima, da budem nečija snaga dok se moja gubi iznutra. Boli, boli, danju boli, noću još više, crne misli ne daju mi da dišem, svakog dana sve je gore, sve dublje tonem, a kad me pitaju: „Kako si?“ — „Dobro sam“, kažem. Dobro sam… a živ se raspadam, smijem se ljudima dok iznutra nestajem, ne predajem se, ali svakim padom sve više rana nosim ispod ovog osmijeha. Jesam li lud ili sam Boga nekad povrijedio? Zašto od rođenja kao da sam s bolom živio? Jesam li drugačiji, pa me život ovako kažnjava, ili samo predugo nosim ono što duša ne savladava? Previše galame u ovoj glavi, previše misli, a nijedna da me spasi, glasovi mi ne daju mira, sjene prolaze kroz noć, tražim samo tišinu, tražim mjesto gdje mogu pobjeći od sebe. Prazna cesta, duga noć, tu sam nekad osjećao mir, ali ne znam više gdje idem, ne znam ni šta tražim. Svi kažu: „Bog te voli“, a ja gledam samo bol, tugu, gubitke i prazninu, dok svi idu naprijed, ja kao da stojim na istom mjestu. Kao da sam svima prepreka, kao da nisam dovoljno dobar, kao da je moje srce rođeno samo da drugima bude dom. Majko, rekli su ti da sam greška, rekli su ti da sam samo trošak, a ti si stala ispred mene i branila svoje dijete kao da braniš cijeli svijet. Majko, nisi rodila grešku, rodila si dijete koje je samo previše osjećalo, koje je prerano moralo da bude jako, dok je iznutra samo željelo da bude voljeno. Otac me nije gledao kao sina, kao da sam predmet, kao da sam rival, bježao je od problema, a ja sam rastao pitajući se zašto nisam bio vrijedan da se bori za mene. Prazan stan, a pun memorija, svaki zid čuva ono što bih najradije zaboravio, znam da prošlost ne smijem izbrisati, znam da se moram suočiti, al’ koliko čovjek može nositi prije nego što mu duša kaže: dosta? Dvadeset četiri godine, a kao da sam prošao cijeli život, ljudi me pogledaju pa se udalje, a ja nisam birao da budem ovakav, nisam birao ovaj mrak, nisam birao sve rane koje nosim. Majko, pogledaj me… još uvijek pokušavam. Još uvijek ustajem kad padnem, još uvijek tražim razlog da vjerujem da negdje za mene postoji bolji dan. I možda nisam slomljen, možda sam samo predugo bio jak, možda ovo srce nije prazno, nego prepuno svega što nikad nisam znao kome dati. Zato večeras neću pobjeći od sebe, neću dozvoliti da me mrak odnese, ako moram plakati — plakat ću, ako moram priznati da boli — reći ću da boli. Jer umoran sam od riječi: „Dobro sam“, kad nisam dobro ni približno, umoran sam da svima budem oslonac dok nemam gdje nasloniti vlastitu glavu. I kad više ne budem znao šta da kažem, kad ostane samo tišina i ovaj stari klavir, sjest ću sam, spustiti prste na dirke i pustiti da iz mene izađe sve što nisam mogao izgovoriti. A ako me čuješ, Bože, nemoj pitati zašto sam plakao, samo sjedni kraj mene na trenutak, jer cijeli život pokušavam biti jak. I dok sviram na dnu, duboko ispod svih svojih rana, možda prvi put neću svirati da sakrijem bol… nego da je konačno pustim van. Da zaplače duša. Da zaplačem ja. I da poslije svega što sam preživio konačno kažem sebi: Nisam greška. Nisam teret. Još sam ovdje. I još uvijek vrijedi da se borim