U luci miriše na sol i jutro, stari brod se ljulja uz kraj. Jedan čovjek slaže mreže, dok se nebo pretvara u sjaj. Na stolu šalica kave, novine od jučer i mir. Svako jutro gleda prema moru, kao da će ugledati poznati brod. Kad se vratiš u luku, ne pitaj koliko je prošlo. Samo sjedni kraj mene, kao da nikad nisi otišao. More pamti naše korake, vjetar pamti svaki glas. Kad se vratiš u luku, bit će dovoljno da si tu. Sin je otišao jednog ljeta, rekao: „Vratit ću se brzo.” Grad je bio premalen za njega, svijet je izgledao tako blizu. Slali su pisma nekoliko godina, onda su postala sve kraća. Ali otac nikad nije prestao ostavljati mjesto za stolom. Kad se vratiš u luku, ne pitaj koliko je prošlo. Samo sjedni kraj mene, kao da nikad nisi otišao. More pamti naše korake, vjetar pamti svaki glas. Kad se vratiš u luku, bit će dovoljno da si tu. Jednog jutra zazvonio je telefon. Otac je dugo šutio. Samo je rekao: „Dolazim po tebe.” I prvi put nije gledao prema moru. Kad se vratiš u luku, ne pitaj koliko je prošlo. Tvoja je stolica još uvijek ovdje, a kava će biti za nas. More pamti naše korake, vjetar pamti svaki glas. Kad se vratiš u luku, bit će dovoljno da si tu. U luci miriše na sol i jutro. Dva čovjeka idu prema obali. More, kao uvijek, mirno čeka kraj obale.
