Pjesma o čovjeku i suncu Zaogrnuv tamni plašt, Čekat ću osvitak dana. I poći zatim na pute daleke: Kroz dozrela polja i livade zelene, Preko voda, planina, dolina, Do devetoga brda. A Sunce još neće Planuti na mene! No kad stupim na vrh, Izaći će Sunce, veliko, sjajno, I zaliti mene, Vječnoga Bježača, Srebrnim i zlatnim zrakama. Pružit će se moja sjenka Duboko. Stajat ću na vrhu dugo, dugo, dugo. Sunce će me milovati blagim rukama, A ja ću biti na vrhu sam. Zaviknut će grlo moje Suncu: Pobijedio sam mrak, Savladao sam žalost... Sad sam radostan, jak. Vječan sam kao i ti, Sunce! Najzad ću početi da se spuštam, lagano, S vrha u dolinu. Sunce će me pratiti neprestano. Moja će sjenka bivati sve manja, Sve tanja: Nestajat će me, polako, u dolu. Pa ću se okrenuti vječitom Suncu I pogledati na vrh: Ugledat ću Drugoga Čovjeka Gdje ide mojim stopama; Čovjeku ću se nasmijati, A Suncu šapnuti, malen: Tko može s tobom, Sunce? Nestat će mene I moje sjene U dolini mraka.
No comments yet!
Be the first one to show your love for this song