Treća od Sunca, plava i lutajuća sfera, jedini svijet gdje se pojavljuju znaci života. Svijet okeana gdje leže tekuće vode, ispod svodnog, atmosferskog neba. Većina kopna je zelena, gdje vlažan dah prožima, a vegetacija baca svoje hladne nijanse; ipak, polarne pustinje drže u ledenim pokrivačima više vode nego što rijeke mogu biti dovoljne, više nego jezera i podzemne vode zajedno, u smrznutim svodovima koje su stvorili zimski vjetrovi. Ispod naših nogu, kora nikada nije mirna, spore tektonske ploče vrše svoju volju. One se sudaraju i razdvajaju kako bi pustile planine da rastu, ili probudile uspavanu vatru vulkanskog sjaja, dok zemljotresi podrhtavaju kroz pomični kamen, oblikujući lice cijele Zemlje koju posjedujemo. Duboko unutra, tekuća vanjska jezgra vrti štit, magnetska vrata, da odvrati raspad solarnog vjetra i zaštiti nas od kosmičkog gama zraka. Četiri milijarde godina su prošle otkako je počelo, od plina i prašine tekao je drevni obrazac. U tom prvom dobu, padale su jake kiše, a u dubini je pronađeno sjeme života. Širilo se i disalo, i mijenjalo zrak i kamen, sve dok Velika oksidacija nije uspostavila svoj tron. Iz vatre je nastala voda - čudno je reći - vulkanski plin koji je s površine padao, kondenziran u mora, povećan ledenim letom kometa koje su padale kroz drevnu noć; Iako je voda možda čekala u dubinama otkad se Zemlja prvi put probudila iz svog prvobitnog sna. I kasno u vremenu, iz toplog afričkog pijeska, ljudi su se pojavili da hodaju raznolikom zemljom; jedva je prošlo tri stotine hiljada godina, otkad smo stigli da lutamo ovim tako ogromnim svijetom.
0/500