Na Kupresu rođen, gdje vjetar šaptom pjeva, u učionicu stupa, legenda još pjeva. Profesor Lovrić, povijest mu je strast, a svaki njegov sat — čista je čarobna mast. Sa smijehom kreće lekcija o ratu, a mi pod testom — ko glineni golub u matu. Al’ dok nam mozak puca kao na bojnom polju, on baci foru — i opet smo u boljem volju. "Dođi mi sljedeća žrtvo", zove nas s veseljem, a dok nas ispituje, mi molimo za spasenje. "Pa dijete drago, kako to ne znaš?" i složi facu — al’ to nije baš straš’. Smijeh na satu, test ko ratno stanje, a u glavi panika, al’ i divno znanje. Kad znanje zablokira, pa nitko ne reagira, on digne obrve i kaže: "O mama Huanita!" "Ne mogu believeit", zastenje kroz smijeh, al’ opet nas bodri – ni traga od grijeh. "Nečija će majka zaplakati" kroz smijeh izusti, dok ispite dijeli s uzdahom u pusti. Ali nakon svakog ispita, makar krvavi boj, mi mu vratimo osmijeh – jer on je naš heroj. "Nemoj me se bojat, dijete", kaže, i stvarno, s njim i najteža tema lakše se slaže. "OH YEAH!", vikne kad nas nešto pogodi, Kad krene pričat o bitkama i kraljevima davnim, mi zaboravimo na mobitele, sve nas vodi glavnim. Povijest oživi kad on stoji pred pločom, s dušom i srcem, ne tek pustom riječju i točom. A kad u mirovinu ode – što ćemo bez njega? Već ga zamišljamo s unucima kraj snijegom pokrivenog brega. U vikendici priča – o carevima, ratovima, dok unučad skače po livadama zlatovima. Zato mu sada šaljemo pozdrav iz klupe, uz smijeh, šalu i sve ove naše trupe: Nek’ svaki vam dan bude bez strke i jale – nek’ vam bude, profesore – ludilo, brale! Ludlio brale!
0/500