U gradu od stakla, gdje neon treperi, I život se lajkom i filterom mjeri, Stoji u sjeni, miran kao stijena, Čovjek s gitarom, četiri žice ima. Ne dere ga slava, ne zanima ga tron, Njegov je svemir taj duboki ton. Dok svijet se vrti u digitalnom roju, On prstima plete frekvenciju svoju, Puls koji liječi, što iz srca kreće. Njegov je "status" kad ritam poteče, Njegov je "share" kad se publika njiše, Ne treba mu mreža da istinu diše. On je temelj, skrivena snaga i kostur, U buci informacija, on stvara prostor. U sobi s pojačalom, il' na bini što gori, On s drvom i metalom iskreno zbori. I dok se mijenjaju trendovi, appovi, čuda, Njegov je groove tu i ostat će svuda. Jer u ovom dobu što prebrzo leti, Netko za dušu mora biti sveti. A on je to sidro, u moru galame, Basista modernog, ali vječnog kova, za nas.
0/500